Izložbu je otvorio doajen speleologije Vlado Božić, a postavili su je članovi Speleološkog kluba Željezničar. Autor izložbe je speleolog Hrvoje Grgić koji je izložbu osmislio i tematski organizirao predmete izložbe koristeći fundus i arhivu Speleološkog društva: fotografije atraktivnih speleoloških lokacija; zbirku tiskovina kojima speleolozi 60 godina animiraju i obavještavaju javnost o svojim uspjesima; tehničku opremu od početaka do suvremenih neophodnih tehničkih sredstava za siguran speleološki poduhvat, zbirku minerala iz podzemlja, mapu Lukine jame, te instalaciju speleologa 1/1 koji posjetiteljima izložbe zorno predstavlja ove izuzetne ljude na djelu.

Izložba je otvorena u mraku kako bi do izražaja došla starinska karbitna rasvjeta na šljemu gospodina Božića pa je jedino svjetlo bio otvoreni plamen s njegova šljema upravo kao što je to bilo prije 60 godina kada je Ivan Lovrić, prvi hrvatski speleolog krenuo u mrak špilja i zatekao jedan veličanstveni podzemni svijet koji vrijedi istražiti, mapirati i zaštiti.

Speleološki muzej

Jedna od posebnosti Speleološkog odsjeka (SO) HPD Željezničar svakako je SPELEOLOŠKI MUZEJ. Želja za stvaranje zbirke prikupljanjem raznolike građe (biološke, geološke, paleontološke, itd.) prisutna je među  članovima već od prvih dana postojanja Speleološke sekcije, odnosno Speleološkog odsjeka. Zbog nedostatka vlastitih prostorija veći dio građe sabrane pedesetih godina, zbog stalnog premještanja, bio je izgubljen ili je nestao.

Tek sedamdesetih godina prošlog stoljeća u prostorijama SO-a započelo se s izradom vitrina kao temeljem budućeg stalnog izložbenog postava. U to vrijeme pojačano se radilo na skupljanju razne građe koja je polako popunjavala novo uređeni prostor. Danas je fundus muzeja smješten u dvije manje prostorije unutar prostora u kojem se održavaju sastanci. Prvi dio postava sadrži, prvenstveno speleolozima, zanimljive eksponate različitih tehničkih pomagala, koja su korištena pri speleološkim istraživanjima. Ona su sabrana zahvaljujući uglavnom donacijama brojnih speleologa iz cijele Hrvatske.

Drugi dio zbirke pripada raznim geološkim, paleontološkim, arheološkim i biološkim nalazima, od kojih je svakako najznačajniji izložak čovječje ribice, dobiven na poklon od prijatelja iz Slovenije. Slikovni materijali prikazuju grupe speleologa i njihovu opremu kroz prošlost, od Ivana Lovrića - prvog hrvatskog speleologa, pa preko Umberta Giromette i Josipa Poljaka, koji su započeli s prvim sustavnim speleološkim istraživanjima, do drugih koji su bili aktivni do 1950.

Posebno je značajno vremensko razdoblje od 1950. kada su na scenu došli planinari – speleolozi. Za to razdoblje karakerističan je nagli razvoj tehnike istraživanja. Pedesete godine su vrijeme ljestvica i vitla te timskog rada velikog broja sudionika istraživanja. U šezdesetim godinama došlo je do značajne primjene užeta i raznih sprava vezanih uz tehniku istraživanja pomoću užeta. U to se vrijeme koristila tehnika dvojnih užeta i penjalica tipa Gibbs, te raznih spuštalica. Tijekom vremena uvedena je tehnika zvana SRT (tehnika jednostrukih užeta) pomoću koje su u nas istražene i najdublje jame, kao npr. Lukina jama, Slovačka jama i dr. Muzej sedrži primjerke sve te opreme.

Posebnu tehničku zanimljivost predstavlja zbirka brojnih tipova karbidnih lampi. U muzeju se nadalje čuva i speleološka značka SPELEOLOG br.1, koja je prirpadala nestoru poslijeratne speleologije, našem članu Vladimiru Redenšeku, a tu se nalazi i dio speleološke opreme Josipa Poljaka, i Ozrena Lukića – Luke.

U posljednje vrijeme prikuplja se i oprema speleologa-ronilaca, koji su već duže vrijeme aktivni u SO-u. Tijekom 1998. izrađen je popis svih izložaka, a u tijeku je daljnje prikupljanje građe te izrada natpisa. Treba istaknuti da se dio muzejske građe često koristi na speleološkim izložbama izvan SO-a. Zbog toga je 2002. Zoran Bolonić za SO izradio poseban sklopivi stalak na kojemu se mogu izložiti razni speleološki predmeti, prva izložba s njim održana je na Speleološkom skupu u Ozlju 2002. Trenutno se od kolovoza 2009. veliko speleološko vitlo nalazi u Poreču na izložbi povodom 85 godina istraživanja ponora kod Rašpora. To je vitlo korišteno 1974. u istraživanju te jame u Istri, tada duboke 355 m.

Daljnja aktivnost muzeja odvijala se prvenstveno kroz posudbu eksponata za potrebe izložbi drugih speleoloških udruga. Nedostatak prostora za smještaj eksponata i nadalje je problem. Muzej uglavnom posjećuju polaznici speleoloških škola te gosti koji dolaze u prostorije društva.